Postoji riječ u portugalskom jeziku koja se ne može prevesti. Ni na engleski. Ni na njemački. Ni na naš. Pokušavali su lingvisti, pjesnici, filozofi. Niko nije uspio. Riječ je saudade. I kad smo je prvi put čuli u jednom fado baru u lisabonskoj Alfami, bez obzira što nismo razumjeli ni riječ pjesme, osjetili smo tačno šta znači. To je bio jedan od onih trenutaka koji vas podsjete zašto uopšte putujete.
- Šta je saudade i zašto se ne može prevesti
- Fado: Muzika koja je rođena na ulici
- Kako smo doživjeli fado uživo
- Zablude o fado muzici
Šta je saudade i zašto se ne može prevesti
Najbliže što možemo doći je ovo: saudade je bol za nečim ili nekim koga volite, a ne znate hoćete li ikad ponovo vidjeti. Ali nije tuga. Tuga je kada nešto izgubite i žalite. Saudade uključuje i sreću, jer u sebi nosi sjećanje na ono lijepo. Istovremeno boli i grije. Portugalci kažu da možete osjećati saudade za osobom, mjestom, periodom života, pa čak i za nečim što nikad niste imali, ali ste željeli.
Jedan lisabonski muzičar nam je to objasnio ovako: “Saudade je kad mirišeš more i sjećaš se ljeta sa djedom koji više nije živ. Istovremeno si sretan i slomljen.” Poslije te rečenice, nismo imali dodatnih pitanja.
Fado: Muzika koja je rođena na ulici
Fado je nastao početkom 19. vijeka u siromašnim lisabonskim četvrtima, posebno u Alfami i Mourarii. Pjevali su ga mornari, radnici, prostitutke. Bio je muzika margine, nešto što je “pristojno društvo” preziralo. A onda se pojavio u salonima, pa u pozorištima, i na kraju je postao simbol portugalskog identiteta.
UNESCO je 2011. godine proglasio fado nematerijalnom kulturnom baštinom čovječanstva. Od muzike koju su pjevali na doku, do svjetske baštine, prošlo je manje od 200 godina. Ako planirate putovanje u Lisabon, fado je nešto što se mora doživjeti uživo. Snimci ne prenose ni desetinu osjećaja.
Amália Rodrigues, žena koja je fado donijela svijetu
Amália Rodrigues (1920–1999) smatra se najvećom fadistkinjom svih vremena. Njen glas je bio toliko moćan da je kad je umrla, Portugal proglasio tri dana nacionalne žalosti. Za pjevačicu. To vam govori koliko fado znači ovoj zemlji.
Kako smo doživjeli fado uživo
Ušli smo u mali bar u Alfami, jedva 20 stolica. Svjetla su se ugasila. Žena u crnom je stala ispred nas, bez mikrofona, bez bine. Gitarista je svirao guitarra portuguesa, instrument sa 12 žica koji zvuči kao da plače. I ona je počela pjevati.
Nismo razumjeli ni jednu riječ. Ali nešto se desilo u prostoriji. Svi su utihnuli. Par za susjednim stolom se držao za ruke. Konobar je stao i gledao u pod. Mi smo sjedili i osjećali nešto za šta nismo imali riječ. I onda smo shvatili… to je saudade. Osjećali smo saudade za tim trenutkom DOK smo ga još živjeli, jer smo znali da neće trajati.
Kad je završila, tišina je trajala tri, četiri sekunde. Onda aplauz. Ali tih. Pun poštovanja. Fado se ne dočekuje ovacijama. Dočekuje se ćutanjem koje govori više od bilo kakvog vrisaka.
Zablude o fado muzici
“Fado je uvijek tužan.” Nije. Postoji i veseli fado, tzv. fado corrido, brži, ritmičniji, ponekad čak i humorističan. Ali da, onaj najpoznatiji, onaj koji vas pogodi u grudi, taj je melanholičan.
“Fado se pjeva samo u restoranima za turiste.” Postoje turistička mjesta, naravno. Ali autentični fado i dalje živi u malim barovima gdje lokalni stanovnici dolaze da slušaju. Tražite mjesta u Alfami i Mourarii bez velikih natpisa i menija na pet jezika.
“Fado pjevaju samo žene.” Neki od najvećih fadista bili su muškarci. Carlos do Carmo i Camané su samo dva imena. Fado nema rod. Ima samo osjećaj.
Lisabon nas je naučio jednu stvar koju nijedan drugi grad nije. Da postoji osjećaj koji nema ime na našem jeziku, ali koji svi poznajemo. Onaj trenutak kad gledate staru fotografiju i istovremeno se smijete i želite plakati. To je saudade. I fado je jedina muzika na svijetu koja je cijeli žanr izgradila na tom jednom, neprevodivom osjećaju. Vratio sam se kući, a i dalje čujem onu ženu u crnom kako pjeva u mraku. I to je, valjda, dokaz da saudade funkcioniše. 🎶
Ovaj članak je rezultat detaljnog istraživanja. Neke priče i legende dio su usmene predaje i nije moguće sa 100% sigurnošću potvrditi njihovu tačnost. Ali upravo to ih čini fascinantnim, zar ne?
P.S. Kad vam u fado baru ugase svjetla, nemojte vaditi telefon. Nemojte snimati. Samo slušajte. Vjerujte nam, bolje ćete pamtiti.
